28 studenoga, 2022

Kahvenisanje

Portal kojem vjerujete √

Milicu je majka usred zime ostavila pored kontejnera, našle su se posle skoro 30 godina: “Kada sam uzela svoju bebu u ruke, shvatila sam šta je učinila”

Lazarević Zorana, Nikolić Milica, Milica Mršulj. Jedna osoba, tri imena, dirljiva priča koja grije srca, i na kraju, suza radosnica. A sve je počelo u zimu 1994. godine, ispred muzičke škole u Gnjilanu, kada je u februaru pored kontejnera otkriveno novorođenče.

Novorođenče rođeno je 5. februara 1994. godine i stavljeno je u kartonsku kutiju u ulici Cara Lazara. Odvezeno je u porodilište u Gnjilanu. Dato joj je sve što joj je surovost života oduzela kada je udahnula prvi dah kada je dovedena u porodilište, uključujući ljubav, brigu, posvećenost i nadimak Nera, koji je inspirisan grčkom boginjom hrabrosti.

Zbog tog nadimka Milica je postala pravi borac, dobra supruga i majka, a sada je uspješan pisac, novinar i nadaren glumac.

Put od Gnjilana 1994. do Leskovca 2022. godine bio je dug, kamenit i u početku izazovan. Ona je na najokrutniji mogući način – od svojih vršnjaka – otkrila da je usvojeno dijete, a ne biološko dijete porodice Nikolić, Svetlana i Ljubiše 1999. godine, tokom bombardovanja Jugoslavije.

– Saznala sam na ružan način da sam usvojena, od djece na ulici sa kojima sam se igrala, 1999. godine. Oni su vodili malu bitku protiv mene nakon što su to saznali od svojih roditelja. Kasnije sam otkrila da sam rođena na Kosovu i da sam usvojena sa tri i po mjeseca.

Od trenutka kada su se prvi put uhvatili za ruke, Svetlana i Ljubiša, bračni par iz Leskovca koji nije mogao da ima djece, bili su opijeni ljubavlju. Pojasnili su da, iako joj oni možda nisu pravi roditelji, ona je ipak njihova kćerka kada im je rekla šta su joj prijatelji rekli.

– Sjećam se da mi je majka tada dala jasno objašnjenje, a ja sam to, kako kažu, ljubazno prihvatila. Majka mi je tada otkrila da me je, dok me nije mogla roditi, nosila u sebi, a rodila me je druga teta. Teta koja nije mogla da me zadrži.
Sve ono što mi je Svetlana rekla, mnogo mi je pomoglo da savladam djetinjaste podsmijehe. Iako još uvijek imam podsvjesno sjećanje kako sam saznala tu informaciju. Još u osnovnoj školi, kada sam već bila starija i svjesna, odmah sam odgovarala kratkim: „znam“, ako bi me neko pitao da li sam svjesna toga da su me roditelji uzeli iz doma. Radila sam to kako im ne bih dala prostora da nastave sa pitanjima.

Kao odrasla osoba, majka i žena, sada vidim da su krivi roditelji te djece, koji su to izjavili pred njima i pustili ih da se tako ponašaju; u to vrijeme djeca nisu bila kriva. Kada je ušla u adolescenciju, počela je da se pita ko su joj pravi roditelji, odakle je i čija je. Prvobitni pokušaj prikupljanja svih informacija bio je neuspješan, ali je slagalica postepeno počela da se spaja.

Do svoje 16. godine nisam imala interesa da znam više. Vjerovala sam da sam živjela samo u beogradskom domu za napuštenu djecu do svoje 16. godine. Kada sam ušla u pubertet, kada sam počela da izlazim, i kada sam počela da se zaljubljujem, pitala sam se šta bi se desilo da sretnem mamu ili oca na ulici a da ne znam ko su, ili da slučajno sretnem brata ili sestru . Sve me je plašilo. U tom trenutku sam pokrenula tu stvar i rekala: “Voljela bih da znam ko sam, šta sam i odakle dolazim.” Tada su mi priznali da ne znaju sve i krenuli smo u centar za socijalni rad da pokušamo saznati više. Tamo sam otkrila da sam sa Kosova.

– Sva vrata su mi bila zatvorena, tako da mi je bio težak pristup tim materijalima. Sve je djelovalo veoma čudno, a kasnije sam saznala da je moj otac bio moćna ličnost na Kosovu za koju se kaže da je sve prećutao. Moj pokojni otac mi je govorio da sam rođena u Gnjilanu, da sam tamo usvojena i da je moja prvobitna majka morala da me ostavi. Ali onda sam saznala i gdje me ostavila i nije mi bilo svejedno. Znali su da se ulica zove Cara Lazara i da sam otkrivena u blizini škole – mislim da je to bila muzička škola. Pošto sam u zoru otkrivena u toj Ulici cara Lazara, bolnica mi je dala ime Zorana Lazarević jer je to bila Ulica cara Lazara.

– Bila sam šokirana i uznemirena kada sam saznala da sam ostavljena na ulici. Napadi panike i anksioznost naveli su me da shvatim da nisam baš poželjna. Uspjela sam to proći sa svojima.
Kada sam anonimno podijelila svoju priču na Fejsbuk stranici „Gnjilane“, imala sam 18 godina. Svi koji su se sjećali incidenta počeli su govoriti. Pogledala sam po medijima, ali nisam ništa našla. Samo jedan stariji novinar me je obavijestio da se sjeća da je čuo da su “Večernje novosti” prijavile pronalazak novorođenčeta. Ali nisam mogla da ga lociram.

Nastavila je kontaktirati centar za socijalni rad. Ona je slučajno otkrila kako i gdje je zapravo pronađena tokom jednog od ovih razgovora. Za zapisnik, to je izazvalo pomjeranje tla ispod nje.

– Kada sam komunicirala sa radnicima centra u Gnjilanu, nisu htjeli ništa da mi kažu. Na kraju mi se javio krajnje bezobrazan radnik centra, koji mi je drsko rekao „Zašto tražiš smeće koje te ostavilo pored kante za smeće?“. Tada sam prvi put čula za tu informaciju. Kada sam se pribrala, pitala sam je da li je to istina. Rekao mi je “Da, da, znamo to, ostavljena si u kutiji, nepokrivena, da umreš. I tražiš tu osobu.” Ne mogu tvrditi da je bilo tako, jer mi je to rečeno preko telefona, ali da sam bila kod škole i na ulici, istina je.

Ubrzo je stigla do porodice biološke majke prije nego što je prešla na njihov pravi razgovor. Pored toga, morala je da razgovara sa do sedam žena koje su te godine ostavile svoju djecu na Kosovu kako bi saznala tko je njena majka. Gospođa za koju je kasnije saznala da joj je majka prvo se opirala da to prizna. Nakon toga…

Htjela sam da je pitam zašto, pa jesam. U svom romanu “I bundeva ima korijene” to sam također spomenula. Kada sam bila djevojčica, bila sam svjesna da ću jednog dana postati majka i žena. Da, ne daj Bože, naletim na rođaka, zanimalo me je. Nas dvije smo se konačno povezali kada je brat njenog strica stupio u kontakt sa mnom i otkrio njen identitet. Zanimljivo je da sam morala razgovarati sa sedam žena, jer je čak sedam odustalo od svoje djece 1993. i 1994. Sa svakom sam razgovarala o vremenu kada je napustila dijete i o razlozima za to. Kada je nazvala, otišla sam do nje. Bila sam svjesna svoje porodice i svega ona je to prvo negirala, potom je rekla da joj je u rodbini, a onda je došla u Leksovac i sve otkrila. Zagrlila me je i rasplakala se… Ne bih rekla da sam tada bila nezainteresovana u tom momentu.

Milica je snažna žena zbog svega što je prošla u svom dosadašnjem životu; izrazila je svoju tjeskobu i zabrinutost. Pokazala je izuzetnu sposobnost pisanja kroz svoje romane, i to je zapaženo. Identifikovala je svoj životni narativ kao “glavnog prestupnika” za to.

– U filmu “Toma” pojavljuje se stih “Srećni ljudi ne prave pjesme”. I dalje tvrdim da se ne može tako bez napora napisati ni jedan sretan red kada je potpuno zadovoljan i zadovoljan. Iz očaja i emocionalne praznine razvio se poriv za pisanje. Do sada sam napisala dvije knjige, ali otkad sam dobila djecu i bila preplavljena ljubavlju, nisam uspjela da spojim dva reda.

Kada je postala majka, i prvi put uzela svog sina u ruke, shvatila je šta je njena biološka majka ustvari učinila. Tada je donijela odluku da prekine svaku komunikaciju s njom.

Ne želim je više ni čuti ni vidjeti. Rekla mi je “Ako hoćeš, možeš da me ošamariš, možeš da me pljuneš, možeš da mi radiš šta hoćeš” kada sam je prvo nazvala. Zatim sam joj rekla: “Nemam želje. Zahvalna sam što si mi majka. Ne bih bila ovdje da me nisi rodila”. Ali tek kada sam ga držala u naručju nakon rođenja 18. septembra prošle godine, shvatila sam koliko je to strašno. Ona je zapravo vjerovala da treba da ubije dijete koje je rodila kada me je napustila na ulici. Tada sam shvatila da joj, dok je bila živa, ne mogu oprostiti i zaboraviti. To sam krila od nje.

Do sada sam napisala ljubavni roman u dva dijela, od kojih je prvi bio usmjeren na odnos starije i mlađe osobe i objavljen je 2015. Instruktori su ga potom dali na čitanje. Među njima je bio i Nikola Pejaković. Shvatila sam da bi ova knjiga trebalo da izađe iz štampe kada me je on upitao: zašto ne mogu kupiti ovaj roman?

Na bivšoj jugoslovenskoj zemlji ostavila je trag. Kada je korona prestala da glumi, slučajno sam postala novinar. Kada je moj muž vidio oglas na televiziji, otišla sam na probni rad i zaposlila se. Sada stvaram monodramu, ali namjeravam se vratiti i glumi.
Međutim, sin Ilija i suprug Miloš, trenutno su joj prioritet.
Dijete ima dvije bake, jednog djeda, voljenog i odgovornog oca i uvjerena sam da uvijek imam njihovu punu pažnju.